Supruga je odvela djecu u Švedsku i ne zanm ništa o njima
November 10, 2011 Leave a comment
Oče, kada se noću probudim jako želim da me ti čvrstim rukama zagrliš i uspavaš. Tada se osjećam najsigurnije. I ujutru bih voljela da ti odvedeš brata na trening, a sa mnom produžiš skroz do škole da te moji drugari vide. Voljela bih i da zajedno idemo na skijanje, jahanje, pušemo rođendanske svijeće, ukrašavamo jelku za Novu Godinu… Oče, voljela bih da te imam, pa bar ponekad. Ali … to se ne dešava nikada. Ne znam zašto, jesmo li možda krivi brat i ja ili…??? Mislila sam i da nas zakon štiti, jer između ostaloga u članu devet, UNICEF-ove Konvencije o zaštiti djeteta navedeno je kako Djeca čiji su se roditelji rastavili imaju pravo da ostanu u kontaktu sa oba roditelja, osim ukoliko bi to moglo povrijediti dijete.
Molbe, apele, želje, nedoumice i razmišljanja djece ne čuje niko, pa čak ni roditelj koji misli da će zabranom kontakta djeteta sa drugim roditeljem zabraniti i da dijete razmišlja o njemu, da ga želi, voli, traži i u šutnji pati za njim. U našoj sredini se dijete nakon razvoda u 99 posto slučajeva dodjeljuje majki. Samo u slučajevima kada je majka registrovani ovisnik ili počinilac kaznenog djela otac se imenuje starateljem. Provode se brojni procesi, testiranja, procjene, ali sadržaj odluke o starateljstvu je poznat i prije početka procesa. A, onda jedan broj majki počinje sa zloupotrebom jako fleksibilnog porodičnog zakona, korištenjem djece u razne svrhe, najmanje razmišljajući o njihovim potrebama i željama. Tako se dešava da otac, koji živi samo nekoliko kilometara dalje od svoga potomka, ne vidi ga dvije, tri, pet ili više godina iako to jako želi.
Fuad Čehić nije razmišljao da će razvodom izgubiti ne samo suprugu, nego i sina i kćerku. Razvodom je okončan i svaki odnos sa djecom. Pokušavao je ovaj Sarajlija stupiti u kontakt s njima. Molio suprugu da ispoštuje rješenje, odnosno da mu dozvoli da jedan radni dan i svaki drugi vikend provodi sa djecom, ali bivša supruga je uvijek nalazila razloge da do susreta ne dođe.
- Majke uvijek nađu razloge zbog kojih neće dovesti djecu, od toga da su djeca bolesna, prehlađena, imaju školske obaveze i slično. Ja sam čak sa policijom dolazio u dogovoreno vrijeme na dogovorenu lokaciju, ali bez uspjeha. Policija je samo napravila zapisnik kako se još jednom sudska presuda nije ispoštovala i počinjalo je sve ispočetka, ističe Čehić.
Već osam godina pokušava Fuad Čehić uspostaviti kontakt sa svojom djecom, ali bezuspješno. Dok su bili mlađi znao im je otići i u školu, ali sada su već veliki i strahuje da bi ih dolaskom u školu doveo u neprijatnu situaciju. Razmišlja o njihovim osjećajima i njihovom dobru, ali u ovoj situaciji je teško znati šta je ustvari u njihovom interesu.
- Ni povlačenje po sudovima, Centrima za socijalni rad i slično nije dobro, ali ni odrastanje bez oca ne vodi ničemu dobrom. Moja djeca imaju oca koji ih jako voli, koji bi dao sve da može ostvariti bilo kakav kontakt s njima. Tako je od njihovoga rođenja. Sve sam svoje obaveze uvijek na vrijeme izvršavao. Najmanje sam kriv za sve što nam se dešavalo u proteklih desetak godina, a najviše ispaštam. Siguran sam da ni djeci nije lako, riječi su Čehića.
Sličnu životnu priču ima i Samir Mušić. On svoje mališane ne može gledati ni iz daljine. Bivša supruga ih je odvela u Švedsku i već pola godine ih nije vidio. U njegovu sudbinu su se upetljali i međunarodni odnosi, konvencije, sporazumi…sve što se najmanje tiče dobrobiti djeteta. Brojne molbe, žalbe, prigovori, procesi su pokrenuti, silan novac je umjesto u budućnost djece uložen u ove prepiske, vrijeme prolazi, rješenja nema, a djeca gube itekako važnu vezu s ocem.
- Uprkos mojim žalbama riješeno je da djecu mogu viđati dva radna dana po dva sata i svaki drugi vikend. Međutim, to nikada nije potpuno sipoštovano, jer majke mogu itekako manipulisati vremenom i terminima za viđanje. I ja sam obavještavao u desetak navrata policiju i o tome imaju pisani tragovi. Međutim u junu sam primjetio da njih uopće nema u Sarajevu, provjerio sam u školi i saznao kako je starije dijete ispisano. S obzirom da moja bivša supruga ima dvojno državljanstvo, Švedske i BiH uspjela je bez moga znanja odvesti djecu, istakao je Mušić.
U Sarajevu je nedavno osnovano Udruženje otac.ba koje ima za cilj promovisati očeve kao jednako važne roditelje. Članovi mogu biti samo osobe koje ni na koji način nisu povrijedile djecu niti obaveze prema njima.
- Borimo se za ravnopravnost spolova u okviru porodice, a zna se odavno da je kod nas majka neprikosnovena vladarica doma i nakon razvoda socijalni radnici i sudije ih nagrađuju kompletnom zajedničkom imovinom iz braka (djeca, alimentacija, kuća ili stan, dostojanstvo i podrška. Očevi su kažnjeni jer su im oduzeti djeca, plate, dom, dostojanstvo. Proglašeni su krivima do kraja života i bez prava da ikada dokažu svoju nevinost. Međutim, najteže je što su u ovoj cijeloj priči djeca potpuno zaboravljena, oni su nevidljive žrtve razvoda. Gube očeve i zato je ova naša borba ustvari borba za prava djece, rekao nam je Amir Purivatra, predsjednik udruženja otac.ba, koji je i sam žrtva sistema, jer dvije godine nije vidio svoje dijete.
Neke žene se vrlo često koriste lažnim prijavljivanjem bivših supružnika, a sagovornici naglašavaju da je nenasilje teško dokazati. Kod nas svi procesi traju jako dugo, a to sve doprinosi gubljenju bliskosti između djece i očeva. Onda se dešava da djeca u kasnijoj dobi odbijaju susrete s očevima, jer žive u u bjeđenju kako ih očeve ne vole, ne žele, kako ih smatraju teretom i slično.
Odluka o dodjeli djece na starateljstvo je potpuno u rukama socijalnog radnika koji je zadužen za razvod braka. U Udruženju otac.ba je veliki broj članova koji su u toku braka bili zlostavljani od strane supruge emocionalno i fizički.
- Žene koje doživljavaju nasilje rijetko žele otvoreno razgovarati o tome. Boje se nasilnika, stide se, tihe su…Ali, žene koje lažno prijavljuju nasilje ponašaju se suprotno. One glasno viču kako su žrtve, pričaju svakome o tome i to im je stalna tema. Očito im je cilj uništavanje kredibiliteta bivšega partnera, ističe Purivatra i naglašava kako stvarne žrtve ovakvih žena i stvarne žrtve nasilja u porodici njihovi bivši partneri i djeca ostaju u njihovoj sjeni i uz to im je uskraćena potrebna pomoć.
Kod nas još uvijek nema statistike niti analize o uzrocima i posljedicama života djece bez jednoga roditelja. Međutim, istraživanja rađena u Virdžiniji pokazuju kako su porodice bez oca odgovorne za 63 posto samoubistava omladine, 70 posto omladine u vaspitnim domovima, 71 posto trudnoća kod djevojčica ispod 18 godina, 71 posto nezavršene škole, 75 posto djece u centrima za rehabilitaciju i liječenje ovisnosti od droge, 85 posto omladine u zatvoru, 85 posto djece sa problemima u ponašanju .
